Evelina Rudan

Evelina Rudan (1971.) rođena je u Puli, a živi u Zagrebu. Objavila je zbirke Sve ča mi rabi ovega prolića (2000.), Posljednja topla noć (2002., zajedno sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt/Convincing Garden (u elektroničkom obliku, prijevod Hana Dada Banak, 2003.), Breki i ćuki (2008., nagrada Grada Rijeke Drago Gervais za rukopis 2007.), Pristojne ptice (2008.) i Smiljko i ja si mahnemo (Nagrada HAZU 2020., Nagrada Fran Galović 2020. i Nagrada Ivan Goran Kovačić 2021.) te slikovnicu Kraljevićev san (zajedno s ilustratorom Svenom Nemetom, 2010.). Zastupljena je u više antologija i pregleda suvremene hrvatske poezije, a pjesme su joj prevedene na slovenski, češki, engleski, njemački, španjolski, talijanski, rumunjski i nizozemski.
Predaje na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bavi se usmenim žanrovima, intertekstualnim (i intermedijalnim) vezama usmene i pisane književnosti i oblicima nove usmenosti. Za knjigu Vile s Učke. Žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja (2016.) dobila je nagradu Filozofskog fakulteta 2017. godine. Radila je u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji i izdavačkom poduzeću Josip Turčinović d.o.o.